-„Što bi narod učilo viteštvu da njegovih nije mučenika”, reče veliki pjesnik. Teško da se mogu oteti utisku čitajući i slušajući već nekoliko dana riječi jedne grupe ljudi u dnevnim novinama i elektronskim medijima, a sve u vezi vojvode Mirka Petrovića – čovjeka iz čuvene dinastije Petrovića. Pitam se šta se dešava u psihi pojedinih ljudi? Naime, da li se radi o tolikom nepoznavanju faktičnih i nepobitnih činjenica, o tolikoj zamjeni uzvišenih vrijednosti, časti, poštenja i ljudskog dostojanstva, sa lažima, licemjerjem i ljudskim niskostima, ili je, pak, riječ o starim izrekama vladajućih struktura iz vremena Rimljana, kada su govorili: U situacijama narodnog nezadovoljstva potrebno je dati narodu hljeba i zabave kako bi zaboravili da misle o teškoćama. „Panem et circenses!“
Bilo kako bilo, čovjek kao razumno biće trebalo bi da svojim djelima ostavi trag ljudskog dostojanstva, sebe radi, kao i da ne osramoti svoje pretke (ako su bili časni) i ne postidi svoje potomke. Dvjesta četrdeset poklanih ljudi, među kojima je bio i veliki broj djece, žena i druge nejači stravičan je podatak, pa čak i da se radi o najvećim neprijateljima, a kamoli o svojim sunarodnicima. Taj vojvoda iz familije Petrovića zaboravio je na Svetog Petra Cetinjskog da je sa suzama išao od mjesta do mjesta da umiruje bratstvenike u krvnim osvetama po Crnoj Gori kako bi spriječio prolivanje krvi i ljudske živote. Za razliku od njega, vojvoda Mirko je ponio krv na svojim rukama sa 240 nevinih duša, kučkih bratstvenika. Zar takve podvige treba veličati i besmrtnim spomenicima ovjekovječiti. Poređenja radi, navešću podvig kralja Nikole u mlađim danima, kada je bio knjaz Crne Gore, kako se ponio preprema svojim neprijateljima. Antologijskim primjerom čojstva 1862. godine, u bici u Krnjicama zarobljene arbanaške prvake Hasana Hotu i buljubašu Murtezia oslobodio je, i time pokazao viteški odnos prema neprijateljima. Petar II Petrović Njegoš je srpske vitezove od Kosovskog boja, pa do Prvog srpskog ustanka, na čelu sa Karađorđem Petrovićem, ovjekovječio u Gorskom vijencu. Ovi velikani i besmrtnici ljudskog roda davali su sebe i svoj život za svoju braću i očuvanje srpstva, pa se ne mogu stavljati u isti red sa ljudima koji su ubijali i klali svoju braću. Zato prestanite da šaljete otrovne strijele i sijete sjeme razdora među braćom i plemenima, ne sipajte so u duboke i bolne rane. Ne umišljajte da ste mudriji od Svetoga Save, već se sjetite njegovog zavjeta da Srbi ne traže prijatelje među dokazanim i osvjedočenim neprijateljima. Mudro bi bilo da što veći broj ljudi ode u srpske pravoslavne svetinje, da se ispovijede i pričeste, da potraže milost od Gospoda Boga, da bude sa njima i svima nama Srbima u našim mislima, riječima i dijelima, sa mudrušću svojom, da nas ispuni ljubavlju, da tom snagom razbučimo nebo, rastjeramo crne oblake koji su se već dugi niz godina nadvili nad Crnom Gorom i unesemo svjetlost u naše i živote našeg potomstva.
Milan M. Rajović
Podgorica
Zar su i na tebe krenuli, vojvodo
Zanijemio sam od čuda i nevjerice, kad pročitah da jedan naš vajni istoričar napisa da se „vojvoda Marko Miljanov ne može smatrati vjerodostojnim svjedokom”. Zar su i na tebe krenuli vojvodo? A što je sa onom tvojom univerzalnom formulom junaštva i morala? O tempora o mores! O, bestiđa i posrnuća ljudskog dostojanstva!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.